Iran je pokazao da može gotovo u potpunosti poremetiti regionalne tokove energije. Ono što ostaje daleko manje jasno jeste da li može iskoristiti tu polugu da oblikuje ishod sukoba u svoju korist.
Tokom proteklih nekoliko dana, iranske rakete su ciljale tri naftna tankera i nekoliko naftnih i plinskih postrojenja u susjednim zemljama, dok su istovremeno ometale pomorski saobraćaj kroz Hormuški moreuz.
Naravno, tržište je odmah reagovalo. U ponedjeljak je cijena sirove nafte Brent porasla za više od 8 posto na 79 dolara po barelu. Ohrabrujuće je, bar za sada, da je ovaj nivo ipak znatno ispod ranijih projekcija vezanih za potencijalno potpuno zatvaranje Hormuškog moreuza.
Teheran do sada nije uspio izvršiti dovoljan pritisak na Washington napadom na tankere i regionalnu energetsku infrastrukturu. 2. marta, nakon dva napada dronom na njegova plinska postrojenja, Katar je najavio privremenu obustavu proizvodnje ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Hormuški moreuz čini otprilike 20 posto globalne trgovine LNG-om i sličan udio globalne potrošnje nafte i naftnih derivata.
Prošle godine, preko 80 posto sirove nafte i LNG-a koji prolaze kroz moreuz bilo je namijenjeno azijskim tržištima. Ipak, suspenzija LNG-a od strane Katara izazvala je porast cijena plina u Evropi za 45 posto, što naglašava krhkost globalne energetske međuzavisnosti.
Zašto cijene nafte nisu dodatno porasle?
Prigušena reakcija tržišta, uprkos gotovo prekinutom tranzitu kroz Hormuz, ima nekoliko strukturnih objašnjenja.
Prvo, prema Međunarodnoj agenciji za energiju, globalna tržišta nafte su već prošle godine bila preopterećena. Međutim, ako se poremećaji u prometu tankera u Hormuškom moreuzu nastave na srednji rok, tržišni uslovi bi se mogli znatno pooštriti.
Drugo, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati posjeduju alternativne rute naftovoda koje mogu zaobići moreuz. Zajedno, ovi naftovodi mogu transportovati dodatnih 2,6 miliona barela dnevno na globalna tržišta. To predstavlja oko 40 posto njihovog normalnog izvoza sirove nafte, ali ostaje značajan faktor ublažavanja.
Iran je ranije pokazao svoju spremnost da cilja na kritičnu infrastrukturu. U 2019. godini, napao je na saudijske pogone u Ras Tanuri i naftno-prerađivačkom centru Abqaiq, koji se nalazi otprilike 88 kilometara dalje, a koji je povezan sa Crvenim morem naftovodom dugim 1.200 kilometara. Dana 2. marta, Iran je ponovo ciljao rafineriju Ras Tanura.
Međutim, do sada Teheran nije napao saudijske i emiratske naftovode dizajnirane da zaobiđu Hormuš. Ukoliko bi se to dogodilo, cijene nafte bi vjerovatno ponovo porasle, ali vjerovatno ne do nivoa koji bi izazvao ozbiljne poremećaje na tržištu, uzimajući u obzir trenutne rezerve ponude.
Podaci o zalihama potkrepljuju ovu tvrdnju. Članice OECD-a – uključujući Sjedinjene Američke Države, Evropsku uniju, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan i Kanadu – drže komercijalne zalihe nafte od oko 2,8 milijardi barela. Ove rezerve pružaju sedmice fleksibilnosti snabdijevanja u slučaju privremenog poremećaja.
Sam Iran navodno drži oko 200 miliona barela nafte u plutajućim skladištima u azijskim vodama i mogao bi nastaviti isporuke kineskim kupcima tokom nekoliko mjeseci.
Uzeti zajedno, ovi faktori sugerišu da kratkoročno iransko naftno oružje vjerovatno neće biti efikasan instrument za destabilizaciju globalnih tržišta ili prisiljavanje Washingtona i Tel Aviva da zaustave svoje vojne operacije.
Očigledni cilj Teherana umjesto toga može biti da izvrši pritisak na arapske države saveznice SAD-a da pozovu Washington da prekine svoje napade.
Međutim, ova strategija nosi značajne rizike. 1. marta Saudijska Arabija je signalizirala da će odgovoriti na iranske napade i stavila svoje oružane snage u stanje pojačane pripravnosti. Nastavak eskalacije mogao bi natjerati kraljevstvo i druge arapske države da se pridruže američko-izraelskoj vojnoj kampanji.
Rizik od produženog sukoba
Američki i izraelski zvaničnici su naznačili da bi operacije protiv Irana mogle trajati nekoliko sedmica. Ključno pitanje je da li Teheran može izdržati dugotrajni rat iscrpljivanja. Oko 70 posto iranske trgovine koja nije vezana za naftu prolazi kroz luke koje zavise od pristupa preko Hormuškog moreuza. Iako Teheran može poremetiti promet u moreuzu u kratkom roku, trajno miješanje bi nesrazmjerno naštetilo njegovoj vlastitoj ekonomiji.
Do sada, Sjedinjene Američke Države i Izrael nisu ciljali iranska naftna postrojenja ili širu industrijsku i ekonomsku infrastrukturu, i možda bi radije to izbjegavali. Ali to bi se moglo promijeniti ako Iran nastavi napadati regionalna energetska sredstva i ometati tranzit preko Hormuza.
Svaka takva eskalacija mogla bi ozbiljno oštetiti već krhku ekonomiju zemlje.
Druga moguća protivmjera bilo bi formiranje međunarodne koalicije za osiguranje pomorskog saobraćaja kroz Hormuški moreuz – efektivno neutralizujući Teheranov uticaj na globalnu trgovinu energijom.
Na kraju, važno je napomenuti da se Islamska Republika suočava sa ozbiljnim deficitom domaće legitimnosti. Dalje slabljenje države moglo bi povećati vjerovatnost široko rasprostranjenih nemira sličnih protestima u januaru 2026. godine, potencijalno povećavajući izglede za kolaps režima iznutra.
Sve u svemu, iransko naftno oružje čini se strukturno ograničenim. Iako je sposobno generisati volatilnost, malo je vjerojatno da će pružiti odlučujuću stratešku polugu.
Dok vojne tenzije eskaliraju širom Bliskog istoka, globalna pažnja ostaje usmjerena na cijene nafte i tokove energije.
Pitka voda
Sve češće se pominje mogućnost nastajanje fundamentalne krize, koja nije nafta, već pitka voda.
Moderni gradovi Persijskog zaliva zavise od postrojenja za desalinizaciju koja pretvaraju morsku vodu u pitku vodu. Za države Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC) – Saudijsku Arabiju, Kuvajt,
Bahrein, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate i Oman – ovi objekti održavaju svakodnevni život i osnovnu državnu infrastrukturu.
Bezbjednosni stručnjaci upozoravaju da bi ovo veliko oslanjanje moglo pretvoriti postrojenja za desalinizaciju u ranjive „lake mete” ako se sukob sa Iranom proširi.
Strateška ranjivost postrojenja za desalinizaciju
Zemlje širom regije Zaliva upravljaju sa više od 400 postrojenja za desalinizaciju, proizvodeći otprilike 40% desalinizirane vode u svijetu (izvor; Iran International). U nekoliko država Zaliva, snabdjevanje pitkom vodom gotovo u potpunosti zavisi od ovih objekata.
Zavisnost o desalinizaciji je posebno visoka u nekoliko zemalja:
Kuvajt: oko 90% vode za piće dolazi desalinizacijom
Oman: otprilike 86% vode za piće se desalinizira
Saudijska Arabija: oko 70% vode za piće dolazi preradom morske vode
U pustinjskim klimama sa ograničenim padavinama i jako iscrpljenim vodonosnicima, desalinizacija je postala infrastruktura koja omogućava moderni život.
Obavještajne agencije su odavno prepoznale strateške implikacije te zavisnosti. Prema Bloombergu, deklasificirana procjena američke Centralne obavještajne agencije opisala je vodu kao „stratešku robu” Bliskog istoka, napominjući da je zvaničnici u nekoliko zalivskih država smatraju važnijom za nacionalnu dobrobit od nafte.
Za razliku od zaliha nafte, koje se mogu preusmjeriti preko globalnih tržišta, vodovodni sistemi se ne mogu lako prilagoditi ako su oštećeni glavni objekti.
Potencijal za brzu humanitarnu krizu
Centralizovana struktura vodne infrastrukture u Zalivu znači da bi oštećenje jednog objekta moglo izazvati brzu humanitarnu krizu.
Jedan primjer koji analitičari često navode je postrojenje za desalinizaciju Jubail na obali Persijskog zaliva u Saudijskoj Arabiji. Postrojenje snabdijeva više od 90% pitke vode Rijada putem cjevovodnog sistema koji se proteže na dužini od oko 500 kilometara.
U američkoj diplomatskoj depeši iz 2008. godine upozoreno je da bi se saudijska prestonica mogla suočiti sa ozbiljnom krizom ako postrojenje ili njegova infrastruktura budu uništeni.
U memorandumu se navodi da bi se Rijad „morao evakuisati u roku od sedam dana“ ako bi postrojenje, njegovi cjevovodi ili povezana energetska infrastruktura bili ozbiljno oštećeni. Dodaje se da „trenutna struktura saudijske vlade ne bi mogla postojati bez postrojenja za desalinizaciju Jubail“.
Regionalni lideri izrazili su slične zabrinutosti. Katarski premijer je prošle godine upozorio da bi napad na iranska nuklearna postrojenja mogao „potpuno kontaminirati“ vode u Persijskom zalivu i ugroziti zalihe pitke vode u Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtu, kako je izvijestio Iran International.
Rizik od ekološkog rata: Prijetnje kontaminacije
Direktni vojni udari nisu jedina prijetnja vodnoj infrastrukturi. Štetni uticaj na životnu sredinu povezan sa sukobom takođe bi mogao poremetiti sisteme za desalinizaciju.
Analitičari često ističu dva glavna rizika:
Izlijevanje nafte: Iranski zvaničnici su upozorili da možda „neće dozvoliti da ijedna kap nafte napusti regiju“, prema izvještaju Euractiva. Napadi tankera ili sabotaže u Persijskom zalivu mogli bi ispustiti sirovu naftu u vodu i prekinuti operacije desalinizacije.
Nuklearna kontaminacija: Regionalni lideri su upozorili da bi napad na iranska nuklearna postrojenja mogao kontaminirati vode Zaliva koje koriste postrojenja za desalinizaciju.
Postoji istorijski presedan za ekološki rat u regiji. Tokom Zalivskog rata 1991. godine, iračke snage su namjerno ispustile čak 11 miliona barela sirove nafte u Persijski zaliv, oštetivši oko 800 kilometara obale, prema Euractivu.
Može li vodna infrastruktura preoblikovati sukob?
Nedavni vojni događaji već su pokazali ranjivost kritične infrastrukture u regiji.
Iran je napao elektranu u Fujairi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima koja podržava jedno od najvećih svjetskih postrojenja za desalinizaciju. U Kuvajtu su ostaci presretanja drona navodno izazvali požar u drugom postrojenju za desalinizaciju.
Budući da postrojenja za desalinizaciju podržavaju snabdijevanje pitkom vodom, sanitarne sisteme i proizvodnju električne energije u gradovima Zaliva, šteta na ovim instalacijama mogla bi brzo eskalirati u širu humanitarnu krizu.
Dok globalna tržišta i dalje prate utjecaj Hormuškog moreuza na isporuke nafte, analitičari upozoravaju da bi stabilnost regije u konačnici mogla zavisiti od toga da li će vodna infrastruktura Persijskog zaliva ostati netaknuta.
Zoran Skenderija | UCGIA
