Na istom Univerzitetu je magistrirala i doktorirala međunarodne odnose. Od 2020. godine obavlja zvanje vanredne profesorice. Predaje Međunarodne odnose, Vanjsku politiku SAD-a i Modernu diplomatiju. Držala je radove na brojnim domaćim i međunarodnim konferencijama (više od 50), što je rezultiralo objavljivanjem radova u relevantnim naučnim časopisima. Autorica je knjige o teorijama međunarodnih odnosa i o globalnom Jugu. Govori engleski, njemački i italijanski jezik. Njena istraživačka interesovanja su diplomatija, vanjska politika SAD-a, male države, teorije međunarodnih odnosa i transatlantske integracije. Trenutno obavlja funkciju prodekanice za studentska pitanja.
Evropska unija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina
Hrvatska vanjska politika u protekla tri desetljeća može se promatrati kao primjer ubrzane i sveobuhvatne transformacije države koja je, u povijesno vrlo kratkom razdoblju, prošla put od federalne jedinice u raspadajućoj Jugoslaviji do punopravne članice Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza. Taj put nije bio linearan ni jednostavan – obilježen je ratom, složenim procesima međunarodnog priznanja, dugotrajnim pregovorima o integraciji u euroatlantske strukture, ali i brojnim unutarnjim preprekama u obliku demokratskog deficita, sporih reformi i političkih prijepora. Ipak, sagledavajući cjelinu, može se zaključiti da je Hrvatska u međunarodnom kontekstu ostvarila temeljne strateške ciljeve koje je sama sebi postavila još početkom devedesetih godina.
Treće desetljeće hrvatske vanjske politike obilježeno je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, što je bio konačan korak u ostvarenju primarnih ciljeva. Hrvatska je time završila svoje veliko tranzicijsko putovanje – od zemlje pod ratnom agresijom i međunarodnim sankcijama do članice najvažnijih zapadnih integracija. Ulazak u EU i NATO donio je novi okvir djelovanja, ali i pitanje – što dalje? Vanjska politika u tom razdoblju često se opisivala kao “politika traženja nove uloge”. Hrvatska je sudjelovala u brojnim međunarodnim misijama, prvi put predsjedala Vijećem Europske unije 2020., afirmirala se u specifičnim temama poput mirovnih misija, regionalne stabilnosti i promocije politike proširenja. Istodobno, postalo je jasno da nakon ostvarenja ključnih ciljeva nedostaje dugoročna vizija koja bi odredila smjer vanjske politike u novom globalnom kontekstu. Odnosi sa susjedima, posebice s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, ostali su opterećeni povijesnim nasljeđem, a Hrvatska je često djelovala reaktivno u odnosu prema krizama poput migrantske 2015. ili novih sigurnosnih prijetnji na europskim granicama.
Jedan od osjetljivijih izazova hrvatske vanjske politike ostaje odnos prema Bosni i Hercegovini i njezinom putu prema Europskoj uniji. Pitanje eurointegracija BiH već dugo je u fokusu međunarodne zajednice, ali i susjednih zemalja, među kojima Hrvatska ima posebno mjesto. Hrvatska je susjed s kojim BiH dijeli povijest, kulturu i ekonomske interese, što njezin angažman čini prirodnim i opravdanim, ali istovremeno i zahtjevnim s obzirom na osjetljivost političkog konteksta.
Iz hrvatske perspektive, europska integracija BiH ima i praktičnu i simboličku važnost. Praktična – jer stabilna i europski integrirana BiH doprinosi smanjenju sigurnosnih rizika u jugoistočnoj Europi, jača trgovinske i investicijske prilike te potiče regionalnu suradnju. Simbolička – jer napredak BiH potvrđuje hrvatsku ulogu regionalnog mosta između Zapada i jugoistoka Europe.
Hrvatska otvoreno podržava europsku perspektivu BiH, dok se njezin angažman ponekad interpretira kao selektivan, što može izazvati pitanja o neutralnosti. Takva percepcija ne odražava nužno namjeru Hrvatske, već složenost političkog okvira u BiH i potrebu za zaštitom prava Hrvata kao konstitutivnog naroda.
Prema nekim kritikama, Hrvatska balansira između dviju funkcija: vanjske promotorice eurointegracija i zaštitnice interesa Hrvata u BiH. Taj dvostruki položaj zahtijeva osjetljivost i pažljivo usklađivanje interesa, jer zanemarivanje prava jednog od konstitutivnih naroda moglo bi dugoročno utjecati na stabilnost zemlje, što je u interesu i Hrvatske.
Istovremeno, proces eurointegracija BiH zahtijeva reforme i politički konsenzus koji zbog unutarnjih fragmentacija zemlje često napreduju sporije nego što bi željeli međunarodni partneri. Hrvatska, iako zagovara integraciju i reforme, u praksi djeluje prvenstveno kao posrednik i politički zagovarač, dok izravni instrumenti kojima bi se proces ubrzao ostaju ograničeni. Ova situacija odražava kompleksnost izazova: Hrvatska nastoji biti partner i podrška BiH, balansirajući između regionalne stabilnosti, europskih vrijednosti i vlastitih interesa.
U konačnici, uloga Hrvatske u eurointegracijama BiH ostaje značajna i konstruktivna. Primjer je kako mala država, unatoč ograničenoj moći, može pridonositi stabilnosti i europskom putu susjedne zemlje, pod uvjetom da djeluje promišljeno, uravnoteženo i s jasnim razumijevanjem osjetljivosti političkog konteksta.
Ocjenjujući cjelokupni put, može se reći da je hrvatska vanjska politika u prva tri desetljeća državne samostalnosti bila u velikoj mjeri uspješna – međunarodno priznanje, obrana i uspostava teritorijalnog integriteta, ulazak u NATO i članstvo u EU ostvareni su strateški ciljevi koji rijetkim državama uspijevaju u tako kratkom vremenu. No upravo zbog tih uspjeha najveći izazov danas jest kako osmisliti novu paradigmu djelovanja. Kao mala država, Hrvatska se mora oslanjati na multilateralizam i specijalizaciju u područjima gdje može ostvariti vidljiviji utjecaj – bilo kroz normativnu moć, aktivno sudjelovanje u regionalnoj stabilizaciji, energetskim projektima, klimatskoj politici ili digitalnim transformacijama.
Pred hrvatskom diplomacijom stoji zadatak da pronađe ravnotežu između zaštite nacionalnih interesa i aktivnog oblikovanja politika unutar EU i NATO-a, kako bi pokazala da nije samo korisnik međunarodnih integracija, nego i njihov aktivni sudionik i oblikovatelj. Pogled na eurointegracije BiH jasno pokazuje koliko je ovaj izazov kompleksan: Hrvatska želi snažnu i stabilnu BiH, ali mora balansirati između europskih vrijednosti, regionalne stabilnosti i vlastitih političkih interesa. Uloga Hrvatske u ovom procesu ostaje ključna, ali ne i jednostavna, s mogućim sukobom između idealnih europskih vrijednosti i realpolitičkih interesa.
