Prvo je aneksijom Krima i izbijanjem sukoba u istočnoj Ukrajini 2014. to dovedeno u pitanje, a potom je općim ruskim napadom na Ukrajinu 2022. ta iluzija srušena. U Ukrajini se danas jednako krvavo ratuje kao i u nekim afričkim i azijskim zemljama u proteklim desetljećima.
Tijekom 2022. iznosila su se predviđanja nekih vlada i stručnjaka da rat sigurno neće završiti te godine, nego možda tek sljedeće. Krajem 2025. njegov se kraj još ne nazire i ne zna se na koji će način uopće završiti. S obzirom na to da se naglašava potreba da obje strane moraju biti spremne na kompromis kako bi nastupio mir, jedna od vjerojatnih mogućnosti je da se to pretvori u zamrznuti sukob. U takvim sukobima nema ratnih okršaja, ali nije postignuto ni trajno mirovno rješenje. Oni su i ranije nastajali na postsovjetskom prostoru, no bitna razlika u odnosu na sukobe u Pridnjestrovlju u Moldaviji, Abhaziji i Južnoj Osetiji u Gruziji te Nagorno Karabahu u Azerbajdžanu je da su oni izbili u posljednjim godinama SSSR-a, kao posljedica neriješenih nacionalnih pitanja države u raspadanju, dok je mogući zamrznuti sukob u Ukrajini izbio tek 2014., više od dva desetljeća nakon nestanka sovjetske države. Dosad je jedino sukob oko Nagorno Karabaha riješen, 35 godina nakon njegova izbijanja, i to potpunom vojnom pobjedom jedne od zaraćenih strana, dok svi ostali i dalje traju.
Postsovjetski zamrznuti sukobi imaju nekoliko zajedničkih obilježja. Prvo je da imaju etnički i identitetski karakter koji otežava njihovo rješavanje u smjeru ostanka pobunjene regije unutar iste države. Kao problem nezadovoljstva dijela etničkih i nacionalnih skupina sa svojim statusom unutar sovjetske socijalističke republike u kojoj su bili manjina ili zbog mogućnosti da će ta republika istupiti iz SSSR-a, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih proglasili su svoju neovisnost iza čega je slijedio oružani sukob sa središnjim vlastima. U ponekim slučajevima to nisu uspjeli, kao primjerice u Čečeniji u dva rata, ili u Tatarstanu i Krimu koji su se još 1992. htjeli odcijepiti od Rusije, odnosno Ukrajine, ali nisu pružili otpor kad državne vlasti to nisu prihvatile. U slučajevima u kojima je oružani sukob nastao zbog odcjepljenja pobunjene regije, međusobna netrpeljivost ili strah od pogoršavanja njihovog položaja unutar republike doveo je izostanka bilo kakve spremnosti da ponovno žive u republici kojoj su dotada pripadali.
Njihovo drugo obilježje je umiješanost vanjske sile, tj. Rusije, koja ima svoje interese da se oni ne riješe iako tvrdi suprotno. Želja za kontrolom postsovjetskog „bliskog inozemstva“ vodila je Kremlj prema tome da u njima ponajprije gleda svoje interese. Neke međunarodne organizacije i države također su bile uključene u pokušaje mirnog rješavanja tih sukoba, no presudna je bila ruska uloga. Najpoznatiji primjer međunarodnog uplitanja je Nagorno Karabah, koji se pokazao kao posve neuspješan proces. Medijacija je vođena unutar OESS-a i u njoj su presudnu uloge imale Francuska, Rusija i SAD, svaka sa svojim interesima. Na kraju je Azerbajdžan izvršio uspješnu vojnu ofenzivu u jesen 2020. kojom je vratio dio okupiranog teritorija koji su kontrolirali Armenci, a potom je tri godine kasnije dovršio njegovo zauzimanje. Da bi u tome uspio, morao je osigurati da se Rusija i njezine oružane snage, koje su između 2020. i 2023. bile stacionirane u Nagorno Karabahu, ne umiješaju u rat. Gruzijske vlasti su 2008. vojnim putem pokušale vratiti Južnu Osetiju, ali je Rusija intervenirala i to spriječila što je postalo poznato kao Rusko-gruzijski rat. Ostale strane sile, naročito SAD, ali i Turska koja je naročito zainteresirana za južni Kavkaz, nisu uspjele igrati presudnu ulogu u tom dijelu postsovjetskog prostora.
Treće obilježje postsovjetskih zamrznutih sukoba je da odmetnute regije nisu transformirale svoje političke sisteme zbog čega imaju autoritarne režime i nerazvijene privrede. Ta obilježja negativno djeluju prema rješavanju sukoba i stanovništvo u njima trpi zbog siromaštva i kršenja političkih prava i građanskih sloboda. Osim smanjenja broja stanovnika, postoji i visoka nezaposlenost zbog čega te regije ili dobivaju pomoć izvana ili su prepuštene same sebi. Nagorno Karabah dobivao je tako pomoć od armenske dijaspore i Armenije, a Abhazija i Južna Osetija od Rusije, ali i to je bilo nedovoljno za bilo kakav prosperitet. Problemi postoje i u matičnim državama od kojih su se odmetnute regije odcijepile jer i njih opterećuju ti sukobi. Azerbajdžan je pritom ekonomski bolje prošao od Gruzije i Moldavije zbog izvoza nafte i plina, no ta zemlja ima autoritarniji režim od njih.
Zaustavljanje ubijanja ljudi i ratnih razaranja stoga se dosad pokazalo kao jedina pozitivna strana zamrznutih sukoba. Niti su se vodili uspješni pregovori oko rješenja sukoba, niti je došlo do jačanja povjerenja među zaraćenim stranama. Ti su sukobi umjesto toga proizveli niz problema, a iskustvo Nagorno Karabaha pokazalo je da njihovo nerješavanje na kraju ispada igre nulte sume – jedna strana je potpuni pobjednik, dok je druga potpuni gubitnik. Nemogućnost mirnog rješavanja ponajprije proizlazi iz nepomirljivih stavova između zaraćenih strana o statusu državnosti.
Informacije i nagađanja koje su tijekom 2025. izneseni o primirju i mirovnom sporazumu za Ukrajinu izazivaju dojam da bi se rusko-ukrajinski rat mogao pretvoriti u još jedan zamrznuti sukob. U ovom slučaju postoje neke razlike u odnosu na zajednička obilježja spomenutih postsovjetskih sukoba. Prva razlika je njegovo etničko obilježje. Premda su ovdje sukobljene strane dvije države, u kojem jedna želi oteti teritorij drugoj, postoji i snažan etno-nacionalni element koji se očituje u odcjepljenju dijelova ukrajinskog teritorija 2014. na temelju ruskih nacionalističkih zahtjeva. Rusija je odmah pripojila Krim, dok za Donbas Putin navodno u početku nije bio naročito zainteresiran. S godinama se situacija dodatno radikalizirala te je doživjela vrhunac u ruskom napadu 2022. kojim je Rusija htjela pripojiti ono što naziva „Novorossija“.
Druga razlika od ostalih postsovjetskih zamrznutih sukoba je uloga Rusije u njemu. Ovo je prvi sukob u kojem ona ne staje na stranu jedne od zaraćenih strana ili izravno vojno intervenira u njezinu korist, nego sama sudjeluje kao zaraćena strana i anektira teritorij druge države bez namjere da pregovora o njegovom povratku. To dodatno otežava već ionako teško rješavanje zamrznutih sukoba i čini vjerojatnijim da bi Ukrajina mogla de facto, ako ne i de iure izgubiti teritorije koje je Rusija okupirala. Kao država koja želi biti priznata kao velesila i time biti sposobna projicirati moć i izvan vlastite regije, kontrola „bliskog inozemstva“ je nužan element koji Rusija mora ostvariti da bi to postigla. Drugim riječima, nastavak takve politike dovodi do toga da Rusija ne mora ustrajati na igri nulte sume u kojoj će ona sve dobiti, a neprijatelj sve izgubiti, ali neće si htjeti dopustiti ni takvu igru u kojoj će ona biti potpuni gubitnik ovog rata, a druga strana potpuni pobjednik, barem ne onako kako Kremlj shvaća poraz i pobjedu.
I treća razlika tiče se demokracije i ekonomije. Rusija je autokracija u kojoj Krim dijeli sudbinu drugih regija u samoj Rusiji, dok je situacija u Donbasu teža i lošija zbog rata. Štoviše, stanovništvo Krima je vjerojatno u boljem položaju nego stanovništvo nekih ruskih regija, primjerice Čečenije u kojoj brutalni Kadirovljev režim srozava razinu političkih prava i građanskih sloboda ispod prosječne ruske razine. U ekonomskom smislu, Krim je vrlo brzo nakon aneksije počeo primati pomoć od Rusije koja je bila veća od one koje su dobivali Pridnjestrovlje, Abhazija i Južna Osetija, a prije toga i Nagorno Karabah. U sinergiji s etno-nacionalnim razlozima, to krimsko stanovništvo čini zadovoljnijim s novim državnim rješenjem nego stanovništvo spomenutih odmetnutih regija s njihovim.
Zbog svih problema koje zamrznuti sukobi nose, i onih koji su ovdje navedeni i mnogih specifičnih za svaki od njih, oni su dugotrajni i teško rješivi. Kako bi se to izbjeglo u Ukrajini, postizanje mira u toj zemlji trebalo bi biti trajno i proizvesti potpuno rješenje koje neće biti sjeme nestabilnosti i nesretnog života stanovništva u budućnosti. U suprotnom, završetak rata neće značiti i završetak sukoba Ukrajine s Rusijom, a zbog njegove veličine i značaja, on će znatnije utjecati na međunarodne odnose i europsku sigurnost nego što su na njih utjecali dosadašnji sukobi u postsovjetskom prostoru i Jugoistočnoj Europi.
Prof. dr Davor Boban
Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu | 16.12.2025. Zagreb
Davor Boban je redoviti profesor političke znanosti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na studiju politologije diplomirao je 2002, a na studiju prava 2007.
Doktorsku disertaciju pod naslovom „Komparativna analiza polupredsjedničkih sustava vlasti u Rusiji i Poljskoj“ obranio je 2009. na poslijediplomskom studiju „Komparativna politika“ na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Predmet njegova interesa su politički sustavi srednjoeuropskih i postsovjetskih država te ruska vanjska politika. O tim temama drži sveučilišnu nastavu te je objavio dvije znanstvene monografije (jednu u koautorstvu), znanstvene radove u časopisima i znanstvenim zbornicima te stručne i ostale radove.
Gostujuća predavanja održavao je na sveučilištima u Azerbajdžanu, Bjelorusiji, Kazahstanu, Poljskoj, Rusiji, Tajvanu i Ukrajini. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za 2017. za knjigu „Politički sustav Rusije“.
